Kakav je odnos DSL-a i dial-up pristupa?
Osnovna razlika između analognog i DSL modema je u frekvencijskom pojasu koji koriste. Klasični (analogni) modemi ili dial-up modemi su dizajnirani (a samim tim i ograničeni) da rade u frekvencijskom spektru od 0 do 3400 Hz. Tako je i najveća brzina prenosa informacija koju mogu postići 56/64 kbit/s (ili 128 kbit/s kod ISDN-a), dok kod DSL pristupa brzina prenosa podataka dostiže vrijednost od preko 8 Mbit/s (u ovisnosti koja je DSL tehnologija primjenjena).
Na narednom linku možete pronaći demo koji ilustruje razliku dial-up i ADSL pristupa file-u veličine 1MB smještenom na lokalnom BIHNET serveru.
Naredna tabela daje pregled uporednih karakteristika DSL i dial-up pristupa.
DSL vs. Dial-up
Karakteristike | DSL | Dial-up |
Brzina | DSL nudi zagarantovanu brzinu (35 puta veća u odnosu na 28,8 kbit/s analogni modem) | Dial-up pristup nudi brzinu do 56 kbit/s |
Fleksibilnost | DSL omogućava Internet pristup većem broju korisnika korištenjem jedne konekcije. | Dial-up pristup osigurava Internet pristup samo jednom korsniku. |
Pouzdanost | DSL nema dialing procesa pristupa Internetu | Dial-up pristup se suočava sa dialing procesom za pristup Internetu |
Obične telefonske komutacije su digitalni signal koji bi dolazio do njih pretvarale u analogni, te ga usmjeravale dalje u mrežu. Korisnik je zbog toga trebao imati modem koji je taj analogni signal pretvarao u digitalni, ''razumljiv'' računaru. Ta analogna transmisija između centrale i korisnika je, u stvari, bila ''usko grlo'' koje je onemogućavalo upotrebu šireg frekvencijskog spektra.
Nasuprot tomu, DSL signal koji prenosi podatke zaobilazi telefonsku komutaciju, tako da sav pretplatnički saobraćaj DSL pristupni multipleksor-DSLAM (osim govornog signala koji se terminira na telefonskoj centrali) sakuplja i šalje dalje u mrežu (i obratno). Dakle, sav paketski saobraćaj koji se prenosi mrežom ostaje u digitalnom obliku što omogućava upotrebu mnogostruko šireg frekvencijskog pojasa za prenos, odnosno potpuni frekvencijski pojas koji posjeduje bakrena parica (iznad 1 MHz).
Upravo ova mogućnost upotrebe širokog frekvencijskog pojasa, DSL-u omogućava višestruko (čak i preko 100 puta) veće brzine prenosa podataka, nego što je to slučaj sa prenosom podataka preko klasičnog modemskog pristupa.
Osim toga sama činjenica da su telefonske centrale zaobiđene kada je prenos podataka u pitanju znači da nema trošenja telefonskih impulsa, nema biranja niti zauzeća. Svaki DSL korisnik ima "svoj" port na koga je fiksno vezan i ne dijeli ga ni sa kim.
